O svetoj zemlji

Don Ilario Antoniazzi, Rameh: O životu kršćana u Svetoj zemlji

www.svetazemlja.comKao pastiri, ponovno potičemo vjernike u svojim zemljama da se u molitvi spomenu Crkve u Svetoj zemlji, da dođu ovamo na hodočašće, nesebično podupiru lokalne crkvene ustanove, te promiču inicijative kako bi donijeli mir i pravednost svim narodima Svete zemlje – istaknuli su europski i američki biskupi Koordinacije biskupskih konferencija za potporu Crkve u Svetoj zemlji, u dokumentu sastavljenom na svršetku njihova godišnjeg putovanja u Svetu zemlju.

Osvrnuvši se u razgovoru za Radio Vatikan na život kršćana u Svetoj zemlji, don Ilario Antoniazzi, župnik u mjestu Rameh, nedaleko od Nazareta, koje ima 17.000 stanovnika, od kojih je oko 5000 kršćana, napomenuo je kako na tom prostoru postoji mješavina religijâ i kulturâ, ali većina su muslimani, te istaknuo vrlo važno djelovanje župske škole. U toj školi, koja obuhvaća djecu u dobi od jaslica, pa do srednje škole, ima 1200 djece, i to kršćanske i muslimanske, koja žive zajedno. Ono što govorimo kršćanskim udženicima, čuju i muslimani; tako se među njima uspostavljaju odnosi koji s vremenom postaju sve čvršći – kazao je don Ilario te napomenuo kako, međutim, postoje i brojne teškoće za kršćane kojih je sve manje. Valja napomenuti kako odnosi s muslimanima nisu uvijek lagani, – kazao je – a osim toga, tu je i problem posla koji kršćani teško pronalaze. Gotovo nitko od mladića ne želi ići na vojni rok u Izrael, a time se sami isključuju iz brojnih radnih mjesta, jer tko odsluži vojni rok ima prednost. Osim toga, postoje problemi i što se tiče studija; nije lako nastaviti studij na fakultetu, jer broj je ograničen, a prednost imaju muslimani i oni koji su odslužili vojni rok. Stoga puno njih svoju budućnost vidi u iseljeništvu.

Na novinarov upit što se može učiniti kako bi ostali u Svetoj zemlji, kako bi im se pružila nada u budućnost, don Ilario je naglasio kako prije svega valja intelektualno djelovati, temeljeći se na kršćanskome identitetu. Naši kršćani trebaju shvatiti da život u ovoj zemlji u kojoj su sveta mjesta, nije slučaj, nego je to poziv; trebaju shvatiti kako sveta mjesta na kojima nema mladih postaju hladni muzej. Ono što daje život ovim svetim mjestima je nazočnost kršćanske zajednice – istaknuo je don Ilario te na koncu napomenuo kako se tamošnji kršćani osjećaju zaboravljeni od ostaloga dijela svijeta.

Ovdašnji kršćani pogrešno misle kako su sve europske zemlje kršćanske te kako svaki kršćanin, pred trpljenjem drugoga kršćanina, treba izraziti svoju blizinu. Oni ne znaju da je Europa ponekad daleko od religije, i da mi nemamo jednake osjećaje koje vidimo kod muslimana. Ako se nešto dogodi nekom muslimanu s Filipina, ovdašnji muslimani odmah prosvjeduju. A ako se nešto dogodi nekom kršćaninu, cijeli svijet šuti; stoga se u tom smislu osjećamo zaboravljeni od naše braće koja žive u Europi – napomenuo je don Ilario, župnik u Svetoj zemlji. (kta)

Religije u Svetoj zemlji: Kršćanstvo u Svetoj zemlji

www.svetazemlja.comKao i Crkva općenito i Jeruzalemska Crkva, na Kalcedonskom saboru (451 -454.) uzdignuta na čast patrijarhata, doživljava svoj nagli procvat u razdoblju od 4. do 7. stoljeća. U to je vrijeme gotovo cijelo pučanstvo primilo kršćanstvo. Pod snažnim utjecajem patrijarha sv. Sabe (5. st.) i njegovih redovnika iz judejskopustinjskih samostana, Jeruzalemska Crkva ostala je vjerna svom Učitelju i u najvećim onodobnim vjerskim previranjima. Dolaskom muslimana u 7. st. Crkva počinje nazadovati. Mnogi pod pritiskom prelaze na islam. Kad se u 11. st. Istočna Crkva odijelila od rimskog pape, za njima su pošli i kršćani u Palestini. Dolaskom križara oni se uglavnom vraćaju u jedinstvo. Padom Križarskog Kraljevstva (1291.) latinski je patrijarh protjeran iz Palestine. Grčki je stolovao u Carigradu. Od toga vremena bilo je zabranjeno javno ispovijedanje ili propovijedanje kršćanstva. Obraćenje je bilo zabranjeno pod smrtnu kaznu. Zbog javnog propovijedanja kršćanstva u Jeruzalemu je (1391.) pogubljen hrvatski franjevac sv. Nikola Tavelić.

Tek od 16. st. franjevci smiju donekle organizirati dušobrižništvo preostalih kršćana. A od sredine 19. st.. slabljenjem turske moći, kršćani dobivaju nekakve slobode. Od tada, iako skromno, Crkva počinje rasti. Od 1847. u Jeruzalemu je obnovljen latinski patrijarhat kojeg se uprava proteže osim na Izrael, još na Jordan i Cipar. Sve teškoće koje spomenusmo učinile su da su kršćani u Isusovoj domovini manjina i to vrlo mala manjina (2-3 %). God. 1987. 28. prosinca, prvi je put uveden u službu latinskog patrijarha u Jeruzalemu sin mjesne Crkve - Palestinac iz Nazareta – Mihovil Sabah.

Rimokatolici u Izraelu poznati su kao Latini (zbog rimskog obreda i latinskog jezika u liturgiji). Po odredbi pape Klementa VI. franjevci su od 1342. službeni predstavnici Katoličke Crkve na Istoku. Tada je osnovana franjevačka Kustodija Svete zemlje. Zahvaljujući skrbi, brizi i žrtvi franjevaca, katolici su danas nazočni na brojnim svetim mjestima. Uz velike žrtve, među kojima je na prvom mjestu mučenička smrt franjevačkog prvomučenika sv. Nikole Tavelića, franjevci su, koliko je u takvim uvjetima bilo moguće, kroz proteklih sedam stoljeća gradili i obnavljali crkve, podizali gostinjce i primali hodočasnike, gradili škole i poučavali u njima, arheološki iskapali i proučavali povijesna mjesta. Tek od 19. st. u Svetu zemlju počinju dolaziti i drugi redovnici.

Od kršćana, odijeljenih od Rimske Crkve, najbrojnija je grčkopravoslavna zajednica. Podređena je upravi grčko-pravoslavnog patrijarhata u Jeruzalemu. U liturgiji se zajednica služi grčkim jezikom i bizantskim obredom. Patrijarsi, biskupi i viši kler jesu Grci. dok su narod i niži kler Arapi, koji se ponekad osjećaju zapostavljenima. Ta nelogičnost stvara veće napetosti i nesuglasice unutar pravoslavne zajednice, što samo šteti ionako skromnoj kršćanskoj nazočnosti.

(Fra Miroslav Modrić: Sveta zemlja Isusova domovina)

Religije u Svetoj zemlji: Islam

www.svetazemlja.comIslam (arap.: pokornost Božjoj volji) je jedna od triju vjera knjige (židovstvo, kršćanstvo, islam). Nastao je u Arabiji oko 620. Osnovao ga je Muhamed (arap.: hvaljen, slavljen), koji je preko židovskih i kršćanskih poznanika donekle upoznao te dvije vjere te na osnovi tog znanja odredio svoju - treću. Zato muslimani slave židovske praoce i Isusa (Isu) kao proroke. Islam je izrastao iz tih dviju vjera i, po njihovu vjerovanju, njihov je dovršetak. Muhamed je zadnji u nizu proroka. Boga imenuju Alahom. On određuje sudbinu ljudi, a na kraju života vjerne nagrađuje rajem a zle kažnjava paklom.

Kako je islam vjera knjige, sadržaj vjere (i zakona) nalazi se u Kuranu, knjizi koju je, kako oni vjeruju, Bog objavio proroku Muhamedu. Ono što za život muslimana nije očito iz kuranskih zapisa, doznaje se iz zbirke Muhamedovih tumačenja Kurana i iz njegova života. Zbirku su poslije Muhamedove smrti sabrali njegovi nasljednici. Po toj zbirci, koja se naziva sunet, muslimani koji prihvaćaju tu zbirku, a čini veliku većinu islamskog svijeta (83 %), nazivaju se suniti.

Muslimanstvo počiva na pet osnovnih načela: 1. vjerovanju u jednog Boga i njegova proroka Muhameda; 2. obavljanju dnevne molitve; 3. davanju milostinje kao priloga za vlastito očišćenje; 4. postu u mjesecu ramazanu i 5. (ako je moguće) hodočašću u Meku.

Pet puta dnevno poziva mujezin s minareta na molitvu (na sunčevu izlasku, na podne, poslije podne, na sunčevu zalasku i sat poslije toga). Muslimani svoju molitvu upravljaju prema Meki. Zato su i džamije tako građene da je glavni zid – kibla - s molitvenom udubinom – mihrab - usmjerena prema Meki. Kako muslimani prije molitve trebaju oprati lice, ruke i stopala, uz džamiju treba biti i prikladni bazen za pranje. Poslije Meke s crnim kamenom (kabom) i Medine s Muhamedovim grobom, Jeruzalem - s Abrahamovom liticom, najvažnije je muslimansko svetište.

Muslimansko računanje vremena počinje Muhamedovim bijegom iz Meke u Medinu koji se zbio 16. srpnja 622. ps. Kr. Kako im se kalendar ravna prema mjesečevoj godini, koja je za 11 dana kraća od sunčeve, a ne izravnavaju tu razliku kao Izraelci, godine im teku brže od sunčeve koju prihvaća gotovo cijeli ostali svijet. Za njih je ovo sada 1420. god. Ovakvo računanje godina ipak je samo za blagdane. U običnom životu i oni se, kao i židovi, služe kalendarom zapadnog svijeta.

Muslimani koji ne priznaju Muhamedove nasljednike - kalife, ni s njima prihvaćenu sumi, u islamskom su svijetu ostali u manjini. Prema riječi šia (arap.: partija) nazvani su šijiti. U Izraelu uglavnom žive suniti. Šijita ima nešto na sjeveru Izraela.

(fra Miroslav Modrić: Sveta zemlja Isusova domovina)

Religije u Svetoj zemlji: židovska vjera

www.svetazemlja.comIzraelci (židovi) potječu od Abrahama. Od njega baštine i vjeru zasnovanu na svijesti da su izabrani Božji narod koji je trebao pripraviti put za Božje objavljenje. Ime židov prvotno se odnosilo samo na pripadnike Judina plemena (Judejce). Poslije povratka iz babilonskog sužanjstva ime se proširilo i na ostala plemena. židovska vjera, uz knjigu Mojsijeva zakona (Toru), odnosno pet Mojsijevih knjiga, svoje izvore ima i u Talmudu. U vjerskim školama – ješivot - Talmud se i dalje proučava i tumači. On ne može biti dovršen. Vjerskim promišljanjima stalno napreduje.

Medu Izraelcima su danas dvije glavne vjerske zajednice: Aškenazi i Sefardi. Vidno se razlikuju u obredima i u tumačenju Talmuda. Najviša im je vjerska institucija nadrabinat s nadrabinima na čelu - po jedan za svaku zajednicu. Sjedišta imaju u Jeruzalemu.

Za židovstvo u vjerskom pogledu bi se moglo reći da vrijedi pravilo: Radi što se od tebe traži, a misli što hoćeš! – što je nerijetko dovodilo do čistog formalizma. (Kod kršćanstva bi se moglo reći da vrijedi pravilo: Nastoj i želi dobro, pa kako ispadne!)

Židovsko računanje vremena počinje stvaranjem svijeta, za koje su izračunali da bi trebalo biti 3761. pr. Krista. Tako je za židove u rujnu 2000. počela 5761. godina. Kako se kalendar ravna prema mjesečevoj godini, koja ima 354 dana, razlika 11 dana od sunčeve godine nadoknađuje se nadodavanjem sedam novih mjeseci (po 30 dana) unutar razdoblja od 19 godina. Ali ovaj način računanja godina samo je za blagdane. U običnom životu ipak se služe kalendarom zapadnog svijeta. Ako nekoga upitate koja je ovo godina po židovskom načinu brojenja, neće vam znati kazati, osim ako pogledaju u kakav kalendar, baš kao i Arapi za svoje - kuranske godine.

Važniji izraelski blagdani Nova godina (Roš ha-Šana) slavi se prva dva dana prvog mjeseca, tj. tišrija (rujan-listopad).

Dan pomirbe (Jom Kipur) je dan potpunog počinka za Izrael. Slavi se desetog dana mjeseca tišrija (rujan-listopad). Dok je postojao Hram, na ovaj se dan Jahvi žrtvovalo za grijehe cijelog naroda. Jedino je toga dana veliki svećenik smio ući u najsvetije mjesto u Hramu, u Svetinju nad svetinjama. Tada bi okadio i poškropio Škrinju zavjetnu krvlju žrtvovane životinje - junca. Ta se subota zvala Subota nad subotama.

Blagdan šatora (Sukot) nekadašnji je poljodjelski blagdan. Slavi se od 15. do 21. tišrija (rujan-listopad), ali je samo prvi i zadnji dan neradni. Označavao je kraj skupljanja svih plodova zemlje. Kako su plodovi bili na sigurnom, narod je plesao, pjevao, veselio se i radosno zahvaljivao Bogu za darove. To je ujedno bio najvažniji od tri hodočasnička blagdana. Blagdan je imao i dublju religioznu važnost. Povezan je s izraelskim izlaskom iz Egipta i njegovim četrdesetogodišnjim boravkom pod šatorima (Sukot).

Blagdan posvećenja, odnosno svjetla (Hanuka) sjećanje je na posvetu Hrama, koji je 167. pr. Kr. obeščastio Antioh Epifan, a tri god. kasnije, istog dana, očistio i ponovno posvetio Juda Makabejac. Blagdan se slavi osam dana, počevši od 25. kisleva (studeni-prosinac), tj. od dana makabejske posvete Hrama. Radnje su otvorene, a škole zatvorene. Javne zgrade svečano su osvijetljene. Svaki se dan pali po jedna svijeća na osmerokrakom - Hanuka svijećnjaku.

Purim je sjećanje na židovsko oslobođenje koje im je u Perziji priskrbila Estera. Tada je naime neprijatelj Haman bacio purim (hebr.: kocke) da odredi dan kad bi trebalo sve židove posmicati. Kocke su bile pale na 14. adara (veljača-ožujak). Zato se blagdan slavi tog dana. Blagdan je prigoda za darivanje i dijeljenje milostinje. To je najsvjetovniji blagdan, neka vrsta karnevala. Navlače se i maske na lice.

Pasha (Pesah) najvažniji je izraelski blagdan. Prisjeća na izlazak Izraelaca iz Egipta. Počinje 14. nisana (ožujak-travanj) i traje sedam dana, ali su samo prvi i zadnji dani stvarni dani odmora. Kako se blagdan stopio s jednim drugim blagdanom (Beskvasnih kruhova) u kojem se slavio početak žetve ječma - kad se jeo prvi beskvasni ječmeni kruh, tih se dana ne jede kvasni kruh. U povijesti je to bio jedan od triju blagdana kad je trebalo hodočastiti. Rušenjem Jeruzalema i Hrama Pasha je postala obiteljski blagdan.

Pedesetnica (Savuot) spomen je na Sinajski savez, odnosno spomen dobivanja Deset zapovijedi na brdu Horebu. U početku je bio blagdan glavnog skupljanja ljetine (pšenice). Slavi se 50 dana poslije Pashe, tj. 6. šivana (svibanj-lipanj). U SZ naziva se i Blagdan sedmica (7x7 dana nakon Pashe). Radnje su zatvorene, promet ne vozi.

Dan nezavisnosti (ha-Acmaut) nacionalni je blagdan u čast proglašenja države Izrael (14. svibnja 1948.).

Sabat (= subota) tjedni je dan počinka. Počinje zalaskom Sunca u petak a prestaje zalaskom Sunca u subotu. Radnje, uredi, kina, škole zatvoreni su. U mnogim gradovima javni promet ne vozi. Ustanova sabata potječe iz vremena Mojsija. Taj je dan igrao jedinstvenu ulogu u životu Izraelaca i u njihovu načinu razmišljanja. Bio je to dan na poseban način posvećen Bogu. Hrvatska riječ subota dolazi od hebrejske riječi sabat koja je opet izvedenica od glagola sabat koji znači prestati, ali u smislu prestati s radom, odnosno počivati.

(Fra Miroslav Modrić: Sveta zemlja Isusova domovina)

Neke korisne obavijesti za hodočasnike o Izraelu.

www.svetazemlja.comStanovništvo

Krajem 1947., dakle nešto prije uspostave države Izrael, u Palestini je bilo oko 2.260.000 stanovnika. Od toga 1.140.000 muslimana, 700.000 židova i 145.000 kršćana.

Stanovništvo države Izrael na Novu godinu 5757., tj. 13. rujna 1996. bilo je ovako: sveukupan broj žitelja: 5.716.000.        

Od toga: 4.620.000 židovi (80,8 %); 835.000 muslimani - Palestinci (14,6 %); 166.000 kršćani, uglavnom Palestinci (2,9 %); 95.000 Druzi (1,7 %) i 569 Samarijanaca (od toga jedna polovica u Samariji, druga u Holonu kraj Tel Aviva).

Novac

Izraelski je nacionalni novac šekel (množ. škalim). Dijeli se na 100 agora (množ. agorot). Kako zadnjih godina nema veće inflacije, šekel je stabilan. čvrsta strana valuta ipak je dobrodošla. Njome se može gotovo svugdje plaćati.

Izraelska zastava - dvije modre vodoravne crte na bijeloj podlozi s Davidovom (šesterokrakom) zvijezdom u sredini, ustvari je talit, tj. molitvena marama pobožnih židova, kojoj je nadodana Davidova zvijezda.

Službeni jezik u Izraelu je (novo)hebrejski ('ivrit). židovi su do babilonskog sužanjstva govorili hebrejski koji poslije sužanjstva istiskuje jedan stari aramejski dijalekt. Gubitkom države i prisilnim raseljavanjem u 1. i 2. st. ps. Kr. gubi se i aramejski. Hebrejski se ipak zadržao u bogoslužju i donekle u vjerskom poučavanju. Zato se jezižni leksik sveo samo na 8198 riječi koje postoje u Bibliji. Ostale su riječi iščezle. Hebrejski ponovno ulazi u svakodnevnu uporabu tek 1881., u Jeruzalemu, u obitelji jednog ruskog židova (Eleazara Ben Jehude). „Kuju“ se nove hebrejske riječi. I danas postoji institut koji pronalazi i stvara nove riječi, te ih je danas gotovo kao u nekom razvijenom jeziku. U ovostoljetnom židovskom naseljavanju i ponovnom zauzimanju Izraela jedino je novooživljeni hebrejski jezik ujedinjavao pridošlice iz više od stotinu zemalja, koji su sa sobom nosili i osamdesetak različitih jezika, dijalekata i kultura. Danas imena brda, udolina, potoka, gradova i sela u Izraelu ponovno dobivaju svoja stara biblijska imena. Samo 60-ak % današnjih Izraelaca rođeno je u Izraelu. Ostali su useljenici. Drugi službeni jezik u Izraelu bi trebao biti arapski, ali ga govore samo Arapi. Izraelci jedino kad moraju po nekakvoj dužnosti.

Društvenopolitičko usmjerenje

U Izraelu postoje dva glavna društvenopolitička usmjerenja: Sefardi (hebr. sefardim) i Aškenazi (hebr. aškenazim). Ime Sefardi odnosilo se prvotno na židove u Španjolskoj i Portugalu, koji su obično bili visoko obrazovani, sposobni trgovci i obrtnici. Danas se to ime odnosi na useljenike s područja sjeverne Afrike, Iraka, Irana i Etiopije. A to su uglavnom ljudi niže naobrazbe, jako religiozni i općenito siromašni. Još uvijek imaju poteškoća s integracijom u moderno izraelsko društvo.

Nasuprot njima su današnji Aškenazi, srednjo- i istočnoeuropski židovi, koji su se useljavali sredinom 20. stoljeća. Upravo su ti useljenici pustinju pretvarali u plodne oranice, otvarali tvornice i općenito vodili gospodarstvo i politiku. To čine i danas, usmjeravajući državu prema Zapadu. Uglavnom su tolerantni i ne naglašeno religiozni. Iznimka su jedino hasidim (hebr.: pobožni), tj. fanatični židovi, pridošli iz Poljske, koji u Jeruzalemu podigoše vlastito naselje - Me'a Še'arim. Aškenazi malo svisoka gledaju na Sefarde. (Usput: Najstarija aškenaska sinagoga u Europi nalazi se u Hrvatskoj, u Dubrovniku.) 

Kibuc (množ. kibucim), izraelska je posebnost koja se rodila početkom 20. stoljeća, odnosno prvim naseljavanjem današnjeg Izraela. Prvi je kibuc – Deganija - osnovan 1909. uz južni rub Genezaretskog jezera. Ti prvi domoljubni zanesenjaci znali su da se mogu održati na neplodnom ili močvarnom zemljištu jedino ako zajednički nadvladavaju poteškoće. Zato su se od početka udruživali u zajednice gdje nitko nije imao privatno vlasništvo. Zajednicom je upravljalo zajednički izabrano vijeće. Nitko nije dobivao plaću za svoj rad, ali je u zajednici imao sve potrebno za život. U početku mukotrpni život, pun velikih odricanja i neizvjesnosti, s vremenom se pretvorio u život visokog standarda. Danas obitelji u kibucima žive u odvojenim kućama. Kibuci imaju vlastite knjižnice, škole i sve potrebno za život i razonodu. Djeca mogu pohađati visoke škole. A ako ne žele ostati članovi kibuca, dobivaju potporu za početak samostalnog života. Danas u Izraelu ima oko 260 kibuca s više od sto tisuća članova. Veliki dio poljoprivredne proizvodnje u njihovim je rukama. Mnogi restorani i odmarališta također, a ponegdje nešto i od industrijske proizvodnje. Kako je oduševljenje za takav način života sada ipak slabije, za obične radove često uzimaju arapsku radnu snagu.

Mošav (množ. mošavim), iako vanjskim izgledom umnogome sličan kibucu. nema puno zajedničkog s njim. To je ustvari naselje obitelji, udruženih samo na zajedničkim projektima. Svaka obitelj ima privatno vlasništvo kao što su: kuća, zemljište, strojevi. Kupovanje i prodavanje organizira se na zajedničkoj razini. Obično se i kreditiranja ili veće investicije rješavaju unutar udruge. Imaju vrlo jaku obvezu potpomagati i štititi jedan drugoga, osobito u većim nevoljama (i gospodarskim). Mladi se danas radije udružuju u zajednicu mošav nego kibuc. Zato danas u Izraelu i ima oko 450 mošava s više od 150.000 članova.

Beduini (nomadi) nisu izraelska posebnost, ali su neobičnost za jedno moderno društvo kao što je izraelsko. Sa svojim ovcama, kozama i devama žive u manjim zajednicama izvan naselja pod improviziranim šatorima. Načinom života ne razlikuju se od onog koji je Abraham vodio, osim što vodu dovoze na traktorima, a ponegdje iz zakrpanog šatora izviruje i televizijska antena. Pripadaju različitim plemenima i nemaju neke jače međusobne veze. Hodočasnici ih mogu vidjeti na proputovanju Jeruzalem - Jerihon ili na području Galileje i u Negevskoj polupustinji.

(Fra Miroslav Modrić: Sveta zemlja Isusova domovina)